Za laku noć, pozdravi ih.
Svoje uskomešane misli ovog dana.
Ti nisi tvoje misli.
Ti si njihov sudija.
Sviraj im kraj! Jer noć je, vrijeme da se spi. Da se tijelo okrijepi, ojača za sutradan.
Misli tvoje, može biti, vršljaju u tvojoj glavi. Osjećaju da je tu za njih raj.
Ali, zamaha im ne daj! Sačekaj malo doduše. Ne žuri, ugosti ih malo, pa im onda sviraj kraj! Priznaj im zakratko vrletni zamah, visine, neobuzdanost. Iracionalnost. Upornost.
I zakratko priznaj svoju trenutnu nemoć. Prigrli ih!
Prigrli i samog sebe takvog, mislioca. Ili si Ajnštajn, ili si djete s bezbroj neodgovorenih pitanja ostao. Puno misliš, znaš li što li?
Pomiluj se nježno. Radi mirnijeg sna. Zavoli se takvog, ako već nisi. Ali njima, mislima, njima vala razuzdamim sviraj kraj! Ne zaboravi, tvoje misli opet će doći i sljedeći dan. Ne sumnjaj!
Granicu pomjeraš, među zaboravljaš, inače brzo zaboravljaš i u istu zamku svaki put upadaš. I tako, svaki naredni dan.
A ti mudar barem nekad budi! Budno svoje misli svaki dan posmatraj, ravno u oči mutne, onda će i same zgranute težinom tvoje pažnje žurno otići. Ispoštovane tvojom pažnjom i moći da ih imenuješ, udomiš, razumiješ. Prigrliš ili argumentima odbaciš. Da ih budno sagledaš!
Ti nisi tvoje misli.
Ti si samo ranjivi njihov gospodar.
Kad noć dođe i zaspiš ti, zaspaće i one.
Ti si tu car. Gospodar! Likuj na čas bar!
A prije sna omeđi ih rasvijetljene na mah! Granice im postavi.
Distanciraj se.
Ko što omeđavaju tvoj pogled svjetla horizonta na obrubu dubrave tvoga grada.
Zamisli se još jednom prije no što ti san sklopi oči. Zamisli sebe potom kako si se zamislio! Zamisli se onda kako si sebe zamislio o tome kako razmišljaš!
Pogledaj se onda! Pomozi sebi! Sviraj tada brojnim mislima kraj! I, slobodno, mirno, spokojan uplovi u san!
Laku ti noć!